|
Na velikoj meraji, „pod lipama“ kod Brkinih kuća, okupio se narod i proslavlja dvogodišnjicu elektrifikacije mjesta. Omladina «zametnula» kolo, a Hamdo Agić razvukao harmoniku i ubrzao „narodno“! Igra se, na zemlju se ne staje! Uhvatilo se i staro i mlado. Nitko ne može da odoli izazovu da još može poigrati. Tamo dalje, u hladovini velikih lipa, Hamid Karahodža i Muharem Alić prodaju bostan. Može na rižanj, a može i na komad! Kako ko hoće! Slastičari iz čaršije, Mujo Vilaš i Sejfo Tahirović, iznijeli pune korpe kolača, bonbona, šećerlama i drugih poslastičarskih proizvoda. Ima tu raznih drangulija i bižuterije, ženskih mahrama, dječjih truba i drugih igračaka. Djeca se guraju, kupuju šarene bonbone, radoznalo gledaju i obliziju, plazeći jezike i rugaju se jedno drugom. Tu je i Hurem sa sepetom krušaka lipnjača. Prodaje na ćasu. Kruške malo ko i da kupuje, ima ih na svakom koraku, toliko su rodile. Jedni igraju u kolu, a drugi pjevaju u hladovini i piju! Momci izveli djevojke i ašikuju. Tamo dole u njivi, pod živicom, pobila se dva dječaka. Stariji ih zavadili. Nakon što su se dobro poudarali i ispuhali, mjerkaju se, a ovi ih nagovaraju da ponove, da se vidi koji je jači! Tu je i Fadil. On prodaje šerbe! Razmutio šećera u dvije kante vode, usuo flašicu mirisnog, crvenog, ekstrakta i prodaje na čašu. Na drugoj strani meraje, prema Ahmetovoj kući, na Fajkinoj japiji, sjede ljudi i pričaju. Među njima je i prvoborac Meho Talo, sa ordenjem na prsima. Ploska šljive je tek otpijena i kola od jednog do drugog sagovornika. - Bolan Meho, uselil’ ti u kuću? - upita neko sa vrha naslagane japije, pružajući onom do sebe dobro otpijenu plosku, da je doda Mehi. - Useli, jarane moj, useli! Jakako! Al’ da ne bi meni moga Koče, nikad Tale ne bi im’o svoje kuće! - odgovori Meho i poteže iz flaše. Kada je dobro otpio, pridiže se Tale i viknu koliko ga grlo nosi: - Živiooo Koča Popović komandant Prve proleterske brigadeee! - Živiooo! - povikaše ostali sa japije. Opet ploska krenu i počeše se pričati priče o junaštvima i ratovanju. A, o ovom Mehi Tali se pričalo da je prije rata bio siromašan dječak i najamnik kod svojih rođaka. A onda, kada je zaratilo i kad su prvi partizani prošli kroz selo, poveli su i maloga Mehu sa sobom, tako da su ga mještani bili i zaboravili. Dugo se nije čulo za njeg, niko nije znao šta je s njim, a niko se nije posebno ni interesovao. Svako je imao svojih briga a ne da tamo brine o, nekakvom, Mehi Tali, koji nije bio niko i ništa i jedva su ga i poznavali. Poslije rata, Tale se vratio na svoju očevinu, nečujno, da niko nije ni znao kada se vratio niti ga je ko posebno primjećivao. Čak ni partijski funkcioneri, ni borci NOR-a, a bilo je među njima i takvih koji su se samo «očešali» o partizane pa su bili funkcije i dobili kojekakva mjesta u državnim službama, nisu znali za borca Mehu Talu. Tale je napravio nešto kuće, oženio se, dobili su dvoje djece i već je bilo teže živjeti. Zato je često, kao sezonac, išao na rad u Slavoniju da bi nešto zaradio. Negdje oko pedesetdevete, Tale se zaposli u jednom šumsko industrijskom preduzeću u Foči. Prošla je i godina, dvije dana od njegovog zaposlenja, a na Sutjesci, na poprištu bitaka iz pete neprijateljske ofanzive, održavala se neka proslava na kojoj je trebao da govori i Koča Popović nekadašnji komandant Prve poleterske brigade a sada Predsjednik SIV-a FNRJ-e. Pozvani su i učesnici NOR-a, prvoborci i očekivala se velika posjeta iz svih krajeva Jugoslavije. I, Meho Talo, kao proborac, dobio je poziv da prisustvuje velikom skupu na Sutjesci. Krenuo je Meho na Sutjesku, na Tjentište sa ostalim narodom. Stigli su u dolinu heroja antifašista, kad je veliki skup već bio počeo! Govornici su se smjenjivali a narod je klicao, aplaudirao i veselio se. Tada je na tribinu, konačno, izašao i slavni komandant Prve proleterske brigade i tadašnji predsjednik SIV-a FNRJ-e, legendarni Koča Popović i bio burno posdravljen gromoglasnim aplauzom od svih učesnika skupa. Počeo je da govori. Narod i prvoborci su bili oduševljeni govorom svoga, slavnog, partizanskog, komandanta! Tale se nalazio među masom! Prepoznao je svoga komandanta! Progurao se bliže svečanoj bini i onda koliko ga grlo nosi, iz sveg glasa viknuo: - Živiooo Koča Popović slavni komandant Prve proleterske brigadeeeee! - Živioooo - prolomila se dolina Sutjeske od desetina hiljada glasova prvoboraca i naroda. Nakon završenog zbora, Tale je prišao svečanoj bini, popeo se gore među visoke funkcionere tadašnje države i na zaprepaštenje obezbjeđenja pozdravio, a zatim i zagrlio, Koču Popovića. Koča se u prvi mah nije ni okrenuo. Mislio je da je to neki od njegovih kolega iz politbiroa CK, a kada se okrenuo i odmah ga prepoznao! I on je zagrlio Talu, iskreno i drugarski i onda ga pitao gdje je, šta radi i kako živi? Tale mu je rekao da je dobro, da radi u Foči u ŠIP- u, da sječe i plavi drva i eto, dobro mu je sada, kako je ranije bilo! Koča ga je slušao i nije mogao da vjeruje! Meho je i dalje pričao, obradovan što je vidio svoga komandanta, govorio mu je da je pošao praviti kuću i da je uselio u jednu sobu ali je nije omalterisao i svašta drugo mu je Tale pričao, kao svome jaranu, a Koča, predsjednik vlade FNRJ-e i prvi čovjek do TITA, ga je slušao! Obezbjeđenje i organizatori mitinga na Sutjesci su bili na pravim mukama! Komandant parade i obezbjeđenja, visoki oficir JNA, nije znao šta da radi! čekao je da se završi razgovor nepoznatog, neuglednog čovjeka, sa prvim čovjekom državne vlade, FNRJ-e, pa da ga „makne“ sa bine i iz visokog društva. Čekali su i ministri, generali, diplomatski kor i druge zvanice, ali Koča je pažljivo slušao šta mu Talo govori. Nijednom ga, čak ni slučajno, nije prekidao! Kada je Talo završio, Koča je pozvao nekog čovjeka iz svoje pratnje i naredio mu da, kada on završi sa Talom razgovor, da Talu odvede za svoj sto, da mu on, lično, pravi društvo i da se Talo ugodno osjeća! A onda se obratio Tali, pitajući ga ima li boračku i je li zadovoljan s njom? Talo je odgovorio da nema ali, eto, radi ŠIP-u i to je dobro! Hvalio je drugove iz ŠIP-a, kako su ga primili na posao, a do penzije ima još vremena! A, Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a u ratu komandant Prve proleterske brigade koja je osnovana naredbom Vrhovnog štaba Narodnooslobidilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, 22. decembra 1941. godine u malom istočnobosanskom gradiću Rudom i kasnije, 1945 godine, postavljen za Komandanta I Armije vojske Jugoslavije, slavni Koča Popović, je vidio kako stvari stoje! Bilo mu je jasno, da je njegov lični kurir, koji mu je nekoliko puta spasio život, izvlačeći ga iz najgorih situacija, koji je s Prvom proleterskom prošao sve neprijateljske ofanzive i sve golgote partizanskog ratovanja u Narodnooslobidilačkom ratu, demobilizacijom, potpuno zaboravljen i da je došao, gotovo, do prosjačkog štapa. Koča Popović je bio jedan od onih komunista, koji su imali čeličnu ideološku podlogu izgrađenog komuniste, antifašiste i borca proletera! Kalio se u mnogim bitkama kao zapovjednik internacionalne brigade proletera protiv vojske diktatora, generala Franka, u španskom građanskom ratu. Porijeklom iz jedne od najbogatijih crnogorskih porodica, završio studije na Sorboni u Francuskoj, intelektualac najvišeg ranga koji se odrekao porodičnog, lagodnog života i svega onog što mu je profesija i prodica pružala, borio se za prava radničke klase i protiv svih vrsta izrabljivanja i ugnjetavanja siromašnih slojeva društva, mrzio je ovakve situacije nebrige i aljkavosti državne birokratije više od ičega na svijetu i zdušno se borio da se te stvari, u državi, isprave, vodeći žučne rasprave o ovom pitanjima, sa drugovima u Politbirou Centralnog komiteta, pa čak i sa samim maršalom Titom! Talu je zagrlio desnom rukom i šetajući prema bini, gdje je bio smješten vojni orkestar, govorio, da on, Meho Talo, ako se do kraja mitinga ne vide, pošto on ima mnogo posla, da on ide u Foču, da pokupi svoje stvari i da ide svojoj kući, u Tešanj! Za ostalo neka se ništa ne brine i ne treba nikom ništa ni da govori! Za njim će sve biti poslano u njegovu opštinu. Ne treba nigdje da hoda niti da šta traži! Sve će biti sređeno! Još ga je jednom zagrlio i pozvao na svečani ručak, za svoj sto, gdje su bili najviši državni i partijski funkcioneri FNRJ-e. Kada je Tale došao u Tešanj, a došao je Bešinim konjskim kolima, s Jelaha, prema njemu su trčala dva milicionera i jedan čovjek u civilu. Kada su ga strpali u kola, bogami, Tale se prepao! Nije znao šta se to događa. Odvezli su ga u Ademagin konak gdje je smještena opštinska administracija. U toku vožnje, čovjek u civilu je razgovarao na «rupovku» sa nekim i Tale je samo čuo riječi: «Da predsjedniče! Ama s nama je!... Ne brinite! Ama, predsjedniče s nama je... ma, kad vam kažem... Pred konakom ga je dočekao, lično, predsjednik sreza, šireći ruke i srdačno mu govoreći: «Ama, gdje ste vi druže Tale pobogu da ste mi brat! Pa jestel’ vi meni dobro druže Tale... Tale nije znao šta se događa. Jedva je uhvatio priliku da upita: «Ama drugovi, rec’te vi meni jesam li ja uhapšen, šta je ovo? Predsjednik ga je potapšao po leđima govoreći: „Nek’ ste vi nama živi i zdravi došli, moj druže Tale”! Ušli su u kancelariju. A, u kancelariji predsjednika sreza bila je sva opštinska i sreska elita! Bili su ljudi iz republičkog CK-a, koji su samo pratili šta se događa. Bilo je i nekih uniformisanih ljudi, ali, Tale nije raspoznavao nove činove u JNA. Ponudili su ga jelom i pićem. Tale se zahvalio i rekao da ne može tako pred drugovima . . i da ima neki red itd. Ipak su ga «primorali» da zamezi i popije s njima, a onda mu je predsjednik, brišući usta nadlanicom, tiho na uho, rekao: «Nek ste vi nama živi i zdravi došli, druže Tale! Sada će vas, druže Tale, odbaciti kući. Sutra će vam doći čovjek iz opštine i daćete mu sve potrebne podatke i potpisaćete riješenje za penziju. Poštar će vam donijeti penziju. Sav zaostatak ćemo vam prebaciti na štednu knjižicu u našoj banci. Uh, dobro je da ste se pojavili. Pa gdje ste vi, nama, bili cijelo ovo vrijeme, druže Tale»? Uh, nek’ ste se samo pojavili! I, dok je predsjednik plačljivin glasom pričao sa Mehom Talom, do tada, za njih, potpuno nepoznatim čovjekom i sirotinjom i neprestano ga persirao, sekretar partije je javljao u sresko nadleštvo, a ovaj u republičko ministarstvo, a ovi iz republičkog u Beograd, da je drug Tale stigao i javio se i da je dobro i da Predsjednik sreza, koji je došao da ga lično dočeka, s njim razgovara! «Šta je ovo? - pitali su se visoki službenici sreske i republičke administracije, - šta je ovo pa se lično drug Koča i administracija SIV-a interesuju za čovjeka kojeg oni nisu ni znali ni imali u svojoj evidenciji! A stanje za njih je bilo više nego alarmantno! Gore nego ono četerdeset osme i razlaz sa Inforbiroom! Telefoni su se usijali od zvonjave i pitanja: «Ima li druga Tala? Šta je!? Još se nije pojavio? Pa znaš li ti šta pričaš...brajkoviću? - Ma šta nije, ...... vam seljačku majku. . ., šta nije! Sve vas treba na Goli otok, sve! Da vam prvoborac plavi drva po Zelengori, .... li vam majku seljačku, vam .....! Da on radi u nekakvom ŠIP-u. Slušaj... ., ‘ma slušaj ti mene, .... ne budel’ tog’ Mehe, Tala... kako li se već zove, sutra do jedan sahat, nema više ni mene ni tebe, jel’ ti tebi jasno...!Ma...!? Ma ..., samo da znaš...! - grmio je glas iz Sarajeva na sekretara sreskog komiteta. A, Meho Talo je, poslije onoga dana kad je vidio svoga komandanta, otišao u svoju firmu, radio je još dva dana razmišljajući šta da učini i tek onda zamolio Lazu predradnika da ga pusti kući. A Lazo, predradnik, nije imao pojma da je Meho prvoborac i dugo se omišljao da li da ga pusti? A, onda mu je dao akort, da nasiječe i složi normu i po drva, za dva radna dana i tada može ići! Talo je to odradio i krenuo! Dva i po dana, od poziva iz Beograda, «porađali» su se funkcioneri Beha administracije, sreski i opštinski sekretari komiteta, jer ni Tala ni Talinih podataka nigdje nisu imali! Poslije se je sve doznalo, kako je Meho Talo bio u Prvoj proleterskoj od njenog osnivanja, da je s njom prošao čitav ratni put, da je bio lični kurir i pratilac druga Koče i sve ostale pojedinosti. Poslije ostvarene penzije, Talo se pridigao, kuću napravio i dobro živio, ali je uvjek ostao skroman i sa narodom «raja» mada je mogao uživati sve privilegije prvoborca iz NOR-a. - Jest, moj jaro, da meni ne bi moga Koče, nikad ja kuću ne bi napravio i još bi Talo valj’o balvane po Zelengori! Hajd’ živili! - Živio! - Živio Tale! - Živiooo Koča Popović komandant prve proleterske brigadeee!- dreknu neki pjano sa japije. - Hoćeš i ti penziju, jel’? E, nema jarane, šipak! - dobaci jedan onom što se derao, što izazva grohotan smijeh ostalih. Kolo igra pod Brkinim lipama, svijet se raduje i sladi Muharemovim i Hamidovim bostanom, časti se Vilaševim slatkišima i pije se ofarbana Fadilova voda. Najviše je piju djeca jer mnogo žednjaju od šarenih bonbona. Nezir Nakić  Komentirajte prvi |  Dodati u favorite (2) |  Link | Posjeta: 51 | Ispis | E-mail
|
Piše mr.sci. Galijašević Smail ...
