Globalizirani svijet nameće formiranje svjetskog identiteta. Istovremeno se vode borbe za individualni identitet svakog naroda, pa i svakog pojedinca. Pri tome neki od  obilježja identiteta dobivaju dominantan značaj u odnosu na sve ostale naprimjer religija.

Jesmo li se rodili sa identitetom ili je to promjenjiva kategorija koju mijenja okruženje i vrijeme?

Zapadna civilizacija je prelomila mnoge prepreke koje je imala kroz historiju od inkvizicije pa dalje i stvorila društvo kome u ovom trenutku objektivno danas teže svi ostali narodi svijeta. Tehnološki razvoj i ljudske slobode su osnovna dostignuća, pri čemu naravno i takva rješenja su daleko od vrijednosti koje ne mogu biti kritikovane. Tako se događa i danas u Evropi  nedosljednost zapadne civilizacije kada se minimizira pojedinačni lokalni identitet pa uslijede i takve odluke kakava je Švicarskih vlasti za zabranu izgradnje vjerskih objekata manjinskim identitetima.

Takve odluke posebno kritikuje slobodarski svijet ali i oni koji koji su daleko i od dostignutih vrijednosti na Zapadu pa im ovakve odluke dobro dođe za naglašavanje ugroženosti svog identiteta. Pri tome se kod malih naroda pojavljuje sumnja globalnih zavjera. To se posebno manifestuje, evo sada oko ulaska Turske i BiH u Evropsku Uniju gdje se pojavljuje sumnja u pogledu iskrenih ponašanja hrišćanske Evrope prema prisutnim lokalnim muslimanskim identitima.

U ovakvim verbalnim pa i stvarnim konfliktima pojavljuju se teze sukoba civilizacija, vjerskih skupina, i ocjena da su vjere uzrok pojave ubilačkih identiteta. Kakva je uloga u tome globalnog identiteta, a kakva onog lokalnog? Može li globalni svjetski identitet eliminisati identitet zvjer koji su pojavljuje u savremenom svijetu? To su važna pitanja naše budućnosti.

Pojmom identiteta se bavio i Seneka i sigurno je da bi se o samom pojmu mogle voditi široke rasprave naročito kada su u pitanju elementi koji čine identitet. Rođenjem možemo samo steći osobinu rase, a sve ostalo stičemo kroz vrijeme.

„Prije trideset godina kada biste sreli nekog na ulicama recimo, Sarajeva i pitali ga ko je on, sa ponosom bi rekao Jugosloven, u toku rata sigurno bi prvo rekao musliman, a danas Bošnjak“ (Iz knjige Amin Maaloufa „Ubilački identitet“ beogradsko izdanje ili „U ime identiteta“ zagrebačko izdanje/.

Vrijeme i okruženje pojedinoj karakteristici identiteta daje poseban značaj pa se u nekom trenutku identitet poistovijeti sa samo jednom osobinom.

Pokušajmo shvatiti naše izbjeglice ili recimo sve emigrante. Oni su istovremeno i imigranti u neku drugu zemlju sa drugim identitetima. Djeca poprimaju sva obilježja novog identiteta, a roditelji ostaju čuvari matičnog i nastoje i djeci i unučadima prenijeti obilježja identiteta kojeg su ponijeli sa sobom iz svoje Domovine /vjera, jezik, običaji, muzika i sl). Ali isto tako se dešava da naš Bošnjak koji je izbjegao iz pakla Srebrenice ili nekog drugog stratišta sa svim traumama koje nosi sa sobom  u nekom dalekom svijetu postaje bliži, recimo Pakistancu nego Srbinu ili Hrvatu sa kojima osim vjere ima toliko drugog zajedničkog. Bliži mu je Islamabad nego Beograd ili Zagreb.  Takva okruženja i životne situacije daju posebno vjeri glavnu karakteristiku identiteta. U takvim slučajevima odbija se svaka pripadnost bilo čemu drugom i često se ulazi u identitet zvjer ili ubilački identitet kako ih nazva Amin Maalouf u svojoj već pomenutoj knjizi.

Međutim ,  nije vjeroispovijest kroz historiju uticala na identitete zvjeri nego su ljudi u ime nekih ciljeva i zabluda pogrešno tumačili  vjeru i postajali takvi. Ne znam kako će izgledati pristup i tumačenje vjere za recimo petsto godina, ali sigurno neće biti ovakav kakav je dobrim dijelom danas. Zavisit će to puno od odnosa među ljudima i civilizacijskih i demokratskih dostignuća.

Ako pogledamo kroz historiju svojevremeno se razvoj društva odvijao sporo, a isto tako sporo i prenosio od razvijenih prema nerazvijenim. U drugom periodu neke sredine su se brže razvijale nego što su se te informacije i znanja mogli prenijeti i evo danas živimo kada se informacije trenutno prenose po cijelom svijetu. Tako iz neke države dobijete informacije preko interneta i to ne samo pisane informacije nego i fotografije tako da i najzatvorenija društva ne mogu spriječiti odliv informacija ili sakupljanje svjetskih znanja.

Razvoj društva  i odnos prema identitetu zavisit će samo od toga da li će individualni lokalni identitet moći da se inkomporira u svjetski globalni. Opstanak samo na svom lokalnom identitetu znači izolaciju, i put ka identitetu zvjeri, a to znači oružani konflikti i sukobi svake druge vrste. Postojanje isključivo globalnog identiteta bez prihvatanja svega onog što identitet čini lokalnim , nema šansu jer će biti samo u funkciji manjine i njihovih materijalnih interesa. I neke faze između su već propale /jugoslovenska, sovjetska i druge/ jer nisu uvažavale individualne identitete.

Ovakvo vrijeme pruža svima šansu pri čemu naravno globalni svjetski identitet ne smije osporiti lokalni u mnogim elementima koji neće uticati na osjećaj ugroženosti. Vrlo brzo će kompjuteri biti prevodioci pa ćemo i svojim jezikom moći komunicirati sa svijetom. Tako ćemo izbjeći osjećaj podređenosti jednom jeziku.

Sada se postavlja pitanje kako pobjeći od onog što identitete svrstava u plemena i različitosti  koji iziskuju sukobe posebno vjerske. Balkan pa i Bosna kao egzemplar su poseban poligon za mogučnost stvaranja ubilačkih identiteta. Proteklo vrijeme je to i pokazalo. Netolerantnost, osjećaj straha i ugroženosti i stavljanje vjerskog kao isključivog obilježja su karakteristike stanja. Stvaraju se antagonizmi među narodima sa naglašavanjem svog identiteta i njegove ugroženosti od drugog. Na neki način regrutuju se budući stanovnici netoleratni torova. Pri tome posebnu ulogu imaju vođe koje svojim nastupima ukazujući na ugroženost od onih drugih u epicentru tora uživaju sve pogodnosti ovog svijeta, a oni na periferiji najugroženiji guraju sve prema centru i ulaze u izolaciju. Valjda je to ona iskonska potreba čovjeka da savlada strah od okruženja. Najsigurniji je u toru i to što bliže centru. 

Na jednom tešanjskom portalu pročitah vijest i vidjeh sliku da djeda mraz  Sveti Nikola sa svećeničkom odorom i križem na njoj dijelio djeci paketiće  i to bošnjačkoj djeci u jednom selu u BiH. Naravno, neki roditelji i nastavnici su zaključili da se ovdje radi o nerazumjevanju ili čak i o indokrinaciji!!

Ako branimo svoj identitet onda ga trebamo pogledati i sa druge strane.

Možemo li prihvatiti i ovakvu situaciju da katoličkoj djeci za Božić gradski imam uruči poklone za Bajram, a svećenik ili pop za Božić ili Uskrs odnosno Vaskrs  muslimanskoj, a da pri tom ne pomislimo na provokaciju ili indokrinaciju.

Da li su križ ili krst i polumjesec nešto što kod oni kojima ova vjerska obilježa ne pripadaju  izaziva neprijateljstvo ili antagonizam. U Bijeljini se mjere decibeli tokom ezana sa minareta, ali ne i zvuk sa zvona iz crkve. U bošnjačkim mjestima  nikom ne smeta ni glas ni decibeli ezana sa minareta, ali će reagovati na opisanu pojavu u Bijeljini.

Društvo može ići svjetskom identitetu samo ako mu ne smeta i ako tolerira ono što pripada drugom identitetu pa makar taj identitet pripadao malom broju ljudi bilo koje jezične ili vjerske skupine. Ovakve dileme čovječanstvo je znalo plaćati velikom cijenom. Da li će po optimističkim procjenama povečanje civilizacijskih vrijednosti i stvaranja uslova za kvalitetniji život biti u funkciji odbacivanja ubilačkih identiteta ostaje da se vidi.

Fotografije sa poštanskih maraka starih oko 100 godina iz knjige Magbula Škore „Pozdrav iz Sarajeva“

Tešanj, januar 2010.god              Husein Galijašević

Komentirajte prvi | Dodati u favorite (7) | Link | Posjeta: 613 | Ispis | E-mail