| OMER POBRIĆ-Nezabilježeni razgovor |
|
|
|
| Ponedjeljak, 25 Januar 2010 | ||||
|
Srijeda 20.01.2010. godine dest sati uveče, zvoni mobitel. Pogledah na displej-Osmo Morava. Tako je u moj mobitel upisan Osman Morankić prijatelj iz školskih klupa. Šta li je Osmu navelo da me zove u ova doba? Javih se sa tim razmišljanjem. -Umro Omer! Umro Omer Pobrić naš zajednički školski drug i kroz cijeli život veliki prijatelj. Prva misao koja mi prostrijeli kroz glavu je naš zadnji razgovor, kada sam mu obećao da ću iduće sedmice kod njega na vazdanak. Nismo se dugo vidjeli, a opet odavno imam želju da sa njim porazgovaram i da na ovoj web starnici objavim razgovor s njim. Nažalost ne ostvari mi se ta želja.
Omer sa rođakom Ruštom i novinarom Kapetanović
Sa Muhom Berberovićem krenuh na komemoraciju u Sarajevo i dženazu u Visoko. Usput evociramo uspomene vezane za Omera. Muho je sa Omerom iz osnovne škole nastavio školovanje na Srednoj šumarskoj školi na Ilidži. Prisjećali smo se Omera i njegove velike energije i inteligencije. Odličan učenik, ambiciozan u svemu onom što radi da uradi najbolje trošeći ogromne količine energije. Prosječan čovjek ni za dva duža života od Omerovog ne bi potrošio toliko energije. Sjetismo se loptanja u školskim dvorištima. Omerove i naše noge bile su pune modrica. Vodio je borbu za svaku loptu za svaki gol i svaku pobjedu. Kada smo igrali „borbe“ na griču do škole /kod igrališta malih sportova/ Omer je osvajao najstrmije dijelove da bi iznenadio „neprijatelja“ dok jednom nije pao i slomio ruku. I pored toga nikada nije odustajao od ove igre. Ulagao je sebe u sve ono što je radio, ali i u prijateljstvo i komunikacije sa mnogim ljudima. Kao dijete pomagao je roditeljima u njihovim poslovima i naporno radio u podrumu kuće zajedno sa bratom Ruštom stežući kanapom jastuke za sećije.A onda ona njegova ljubav prema harmonici i muzici, potpuno ga obuze. Sigurno bi, da je završio Prirodno- matematički fakultet i u toj struci napravi puno. Međutim , muzika je njegov život i po širini svoje aktivnosti prema sevdalinki i ostvarenim rezultatima , napravio je sve ono što nitko prije njega nije naparavio kada je u pitanju sevdalinka. Virtouz na harmonici, kompozitor, tekstopisac, aranžer, režiser i sve ono što se u ovom poslu može uraditi. Vratio je sevdalinku njenom mjestu u bosanskom društvu, zapisivao i pokazivao je svijetu. Sa velikim pijetetom je spominjao svoje kolege i učitelje kao što su Safet, Šerbo Zaim Imamović. Sjetih se poslijeratnog nastupa u bašti Kolubara na Baščaršiji i Omerovog govora o njima. Tako je nadahnuto i od srca govorio da me oduševio.
Na promocije knjige Hasana Berberovića Omer je doveo muzičku ekipu Instituta sevdaha u Gračanicu 13.02.2009. godine
Bio je jako emotivan. Začas se u Omerovim očima pojavi suza. Najčešće se to desi kada se spomene brat Rušto i njegovi rahmetli roditelji, kada se spomen sevdalinka i neko od velikana sevdalinke, kada se spomenu prijatelji kao što su Ibro ili Enver koji su prerano umrli. Isto tako će svjetlost vratiti suzom kada se spomenu borci za BiH, Bosna i Hercegovina i njegov Tešanj. Omer je, kako je on to rekao, „naivno mislio da ćemo BiH oslobađati količinom ljubavi, a ne količinom oružja.“ Pred rat je komponovao pjesmu „Ne daj se Bosno“ koja je je srce razgaljivala kako prije, tokom i poslije rata tako i danas. U najteže vrijeme agresije na BiH Omer organizova nemoguće: Prvi festival narodne muzike Bosne i Hercegovine „Bosna slobodi pjeva“ Lukavac 94. Samo je Omerova snaga mogla okupiti u Lukavcu 70 učesnika iz cijele BiH kada je kretanje bilo skoro nemoguće na nekim prostorima. Omer je bio ponosan čovjek. Sa Seadom Smailbegovićem odlučih posjetiti Omera u Visokom 1993. godine. Teško vrijeme, glad. Zamolih nas jedan poznati ugostitelj iz Zenice da nas poveze i da i on ide sa nama do Omera i znajući u kakvo se vrijeme živi ponese hrane i pića. Obradova se Omer kada se pojavismo u njegovoj kući u Mulićima kod Visokog, a kada onaj ugostitelj poče iz gepeka vaditi hranu i piće Omer zalupi poklopac i reče: -Kada dođu moji Tešnjaci i njihovi prijatelji mora se nešto naći za goste i kod Omera. Vratite vi to nazad. Žena Munevera nas za ratno vrijeme lijepo ugosti, a u raspoloženju dohvati Omer i harmoniku i sve po mojim i Sejinim željama. Kada je formirao Institut sevdaha pojavio sam se u Upravnom odboru. Govorio sam mu da ja nisam neko ko u toj branši može dati doprinos, a nisam ni u mogućnosti obezbijediti i finansijsku podršku ovom projektu, a on je odgovarao. -Ti si tu jer si moj jaran, a još Tešnjak. Muzika, sevdalinka je bila Omerova ljubav. -Ja nisam imao početak u muzici. Ja sam od samog dolaska na ovaj svijet sjedio u majčinom krilu zajedno sa harmonikom- govorio je Omer. Enver Ajanović i brat Rušto, obadvojica rahmetli, bili su zajedno sa Omerom učenici Safeta Kapića tada poznatog harmonikaša iz Tešnja. I ako je otpao kao treći /jedna harmonika, a njih trojica pa je Omer kao mlađi morao otpasti/, svojom upornošću i ogromnom energijom samostalno je vježbao iz njihovih kajdanki. Vježbao i učio. Kada je Omerovo životno djelo u pitanju teško je ponavljati sve ono što već zna veliki broj Bosanaca i Hercegovaca, a i šire. Ja sam imao zadovoljstvo znati i onu drugu Omerovu stranu. Bio je dobar drugar, veliki čovjek. Bio je jako emontivan i merhametli. Pored muzike njegove prave ljubavi su i Bosna, bosanski čovjek i Tešanj u njoj.
Husein Galijašević, Osman Morankić i Omer Pobrić /prenesena sa website Instituta sevdaha/
Kao osnivača stranke SDA, vjernika koji je napisao prvi zapis, organizovao prvi koncert ilahija i kasida poneki su htjeli prikazati kao čovjeka koji Bosnu gradi samo za jedan narod što nije tačno. Omer nikada nije gajio političku karijeru, nikada nije bio vjerski isključivi dogmata. Volio je sve ljude, ali samo one dobre prave. Tako je i Josip Pejaković u svom govoru na komemoraciji rekao da su njega i Omera njihove majke obadvojicu zvale sinovima, što samo može Bosna iznjedriti. Vraćamo se iz Visokog sa dženaze. Komemoracija dostojanstvena Omerovog imena. Sjedim sa Osmanom Morankićem i prepoznajem mnoga poznata lica iz javnog života i one druge obične ljude na koje je Omer ostavio svoj trag. Od Sulejmana Tihića do Joze Katinića, Mirsada Ćemana i Nuhanovića i mnoge druge. Jasna Hadžiselimović, kćerka brata Rušte i predsjednica Upravnog odbora Instituta koja tako podsjeća na svog rahmetli oca, govorila je tako nadahnuto onako iz srca bez pripremljenog teksta. I ostali govornici Fatmir Alispahić, Halid Genjac, Nedžad Ibrišimović i Josip Pejaković su govorili baš ono iz srca. Na dženazi zapazih Josipa Pejakovića sa cijelom porodicom koji je tako nadahnuto govorio na komemoraciji, Halida Bešlića , Ismetu Dervoz, ali isto tako i Rusmira, Ruštu, Fuada i mnoge druge iz njegovog rodnog Tešnja. Omer je ostavio neizbrisiv trag u mnogim srcima ne samo ovdje u BiH.
Tešanj 23.01.2010. godine H.G
Nove vijesti
Stare vijesti
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.  Dodati u favorite (10) |  Link | Posjeta: 761 | Ispis | E-mail
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
||||
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
